Fra Petar se ni kriv ni dužan našao u tamnici pod neosnovanom sumnjom da je radio protiv otomanske carevine. Odlikovao se vedrinom, pribranošću, humanošću i razumevanjem tuđih nevolja. Svojom prirodom ublažava sumorne tonove romana; umoran je, trezven, prijatan i zanimljiv sagovornik i darovit pripovedač. Voleo je razgovor kao hleb i oko njega su se plele raznolike i čudesne priče o zloglasnom stambolskom zatvoru. Odavnom umrlom Džemu, nesuđenom sultanu, kazivao mu je Ćamil. O Ćamilu i njegovoj sudbini pričao je Haim. O Karađozu i životu u Prokletoj avliji saznavao je od hapšenika i isto tako od sveznajućeg Haima. „Njegova priča mogla je da se prekida, nastavlja, da kazuje stvari unapred, da se vraća unazad, da se posle svršetka dopunjava, objašnjava a i širi bez obizira na mesto, vreme i stvarni, stvarno i zauvek utvrđeni tok događaja“. „Pričao je na prekide, u odlomcima, kako može da priča teško bolestan čovek koji se trudi da sabesedniku ne pokaže ni svoje fizičke bolove i svoju čestu misao na blisku smrt“. U romanu priča o Prokletoj avliji počinje tek pošto je fra Petar sahranjen. Tu oko njegove sveže humke začeo se rumeni krug priča. O fra Petru se u romanu više priča nego što on sam govori. O tome što je fra Petar pričao , čitalac posredno saznaje. Fra Petrovu priču i njenu lepotu priziva mladić koji stoji pored prozora njegove manastirske ćelije. Zajedno s njim, ponesen lepotom priče, plovio je nepoznatim predelima i zagonetnim putevima ljudskog duha. Ćelija, napuštena fra Petrovom smrću goni mladića da pogleda napolje i potraži njegovu svežu humku, da u sećanju vaskrsne njegovu najlepšu priču. Priča dozvana u mladićevo sećanje, prkosi fra Petrovom fizičkom nastanku i mladiću ponovo otvorio nedogledne vidike. Prepirci dvojice fratara, koji popisuju fra Petrovu zaostavštinu, suprodstavlja se mladićevo uporno i melanholično ćutanje. Fra Petar je svoju priču ispričao svom izabranom slušaocu. To je ovaj mladić kome je fra Petar sa samrtničke postelje u amanet ostavio svoju priču o neobičnim ljudskim sudbinama o kojima je saznao boraveći u Prokletoj avliji. Fra Petar će svoju priču dovesti do savršenstva kada je bilo potrebno prigušiti učestale misli o smrti i nestanku. U teskobi zatvorskih prilika i trezveni fra Petar se pomeo. Mučila ga je neizvesnost zbog sopstvene sudbine i teškog, besmislenog nesporazuma koji ga je doveo u Prokletu avliju. Uporedo je s tim , opsedale su ga misli o zagonetnom i tragičnom Ćamilovom nestanku. Dani bez Ćamila kao da su stezali tamnicu oko fra Petra. Osećao se napuštenim i usamljenim. Dok je slušao nesrećnog mladića i branio fra Petra je ređe mislio o svojoj nevolji. Mladić je netragom nesta, ostavio fra Petru uspomenu koja je bila i ozarenje u zatvorskoj tami, ali je budila i teška saznanja i saučestvovanje koje je bilo sve teže podnositi. I upravo taj unutrašnji pritisak i teskoba prizvali su Ćamila koji se suznih očiju „privio“ uz fra Petra. Pre no što će napustititamnicu, fra Petaru se priviđa Ćamil. Tada je fra Petar u sebi grejao Ćamilovu sudbinu, koju će u teskobi svoje manastirske ćelije uobličiti u priču. Imaginarni dijalog sa Ćamilom svedoči o ostvarenoj bliskosti između fra Petra i Ćamila.
Pritešnjen u Prokletoj avliji, fra Petar je u prilici da iskusi Čamilovo duhovno stanje da „ ne vidi ono što je oko njega, a vidi ono čega nema“!. Koreći Ćamila, fra Petar kori i sebe. U svemu ovom je poznata i večna čovekova teskoba u životu koji ga kinji, muči, ograđujei pritešnjuje – isto kao što svoje sužnje zlostavlja Prokleta avlija.
Fra Petrova priča je sačuvala uspomenu na Ćamila, na čistotu njegovog zanosa i humanosti za koje su sposobni samo najbolji ljudi. Pričajući o Ćamilu. Fra Petar je ublažio mladićevo odsustvo. Ponovo predano suprodstavljajući svemu što je mogo da ukalja njegov plemeniti i čisti zanos.