Fra Petar

Fra Petar se ni kriv ni dužan našao u tamnici pod neosnovanom sumnjom da je radio protiv otomanske carevine. Odlikovao se vedrinom, pribranošću, humanošću i razumevanjem tuđih nevolja. Svojom prirodom ublažava sumorne tonove romana; umoran je, trezven, prijatan i zanimljiv sagovornik i darovit pripovedač. Voleo je razgovor kao hleb i oko njega su se plele raznolike i čudesne priče o zloglasnom stambolskom zatvoru. Odavnom umrlom Džemu, nesuđenom sultanu, kazivao mu je Ćamil. O Ćamilu i njegovoj sudbini pričao je Haim. O Karađozu i životu u Prokletoj avliji saznavao je od hapšenika i isto tako od sveznajućeg Haima. „Njegova priča mogla je da se prekida, nastavlja, da kazuje stvari unapred, da se vraća unazad, da se posle svršetka dopunjava, objašnjava a i širi bez obizira na mesto, vreme i stvarni, stvarno i zauvek utvrđeni tok događaja“. „Pričao je na prekide, u odlomcima, kako može da priča teško bolestan čovek koji se trudi da sabesedniku ne pokaže ni svoje fizičke bolove i svoju čestu misao na blisku smrt“. U romanu priča o Prokletoj avliji počinje tek pošto je fra Petar sahranjen. Tu oko njegove sveže humke začeo se rumeni krug priča. O fra Petru se u romanu više priča nego što on sam govori. O tome što je fra Petar pričao , čitalac posredno saznaje. Fra Petrovu priču i njenu lepotu priziva mladić koji stoji pored prozora njegove manastirske ćelije. Zajedno s njim, ponesen lepotom priče, plovio je nepoznatim predelima i zagonetnim putevima ljudskog duha. Ćelija, napuštena fra Petrovom smrću goni mladića da pogleda napolje i potraži njegovu svežu humku, da u sećanju vaskrsne njegovu najlepšu priču. Priča dozvana u mladićevo sećanje, prkosi fra Petrovom fizičkom nastanku i mladiću ponovo otvorio nedogledne vidike. Prepirci dvojice fratara, koji popisuju fra Petrovu zaostavštinu, suprodstavlja se mladićevo uporno i melanholično ćutanje. Fra Petar je svoju priču ispričao svom izabranom slušaocu. To je ovaj mladić kome je fra Petar sa samrtničke postelje u amanet ostavio svoju priču o neobičnim ljudskim sudbinama o kojima je saznao boraveći u Prokletoj avliji. Fra Petar će svoju priču dovesti do savršenstva kada je bilo potrebno prigušiti učestale misli o smrti i nestanku. U teskobi zatvorskih prilika i trezveni fra Petar se pomeo. Mučila ga je neizvesnost zbog sopstvene sudbine i teškog, besmislenog nesporazuma koji ga je doveo u Prokletu avliju. Uporedo je s tim , opsedale su ga misli o zagonetnom i tragičnom Ćamilovom nestanku. Dani bez Ćamila kao da su stezali tamnicu oko fra Petra. Osećao se napuštenim i usamljenim. Dok je slušao nesrećnog mladića i branio fra Petra je ređe mislio o svojoj nevolji. Mladić je netragom nesta, ostavio fra Petru uspomenu koja je bila i ozarenje u zatvorskoj tami, ali je budila i teška saznanja i saučestvovanje koje je bilo sve teže podnositi. I upravo taj unutrašnji pritisak i teskoba prizvali su Ćamila koji se suznih očiju „privio“ uz fra Petra. Pre no što će napustititamnicu, fra Petaru se priviđa Ćamil. Tada je fra Petar u sebi grejao Ćamilovu sudbinu, koju će u teskobi svoje manastirske ćelije uobličiti u priču. Imaginarni dijalog sa Ćamilom svedoči o ostvarenoj bliskosti između fra Petra i Ćamila.

Pritešnjen u Prokletoj avliji, fra Petar je u prilici da iskusi Čamilovo duhovno stanje da „ ne vidi ono što je oko njega, a vidi ono čega nema“!. Koreći Ćamila, fra Petar kori i sebe. U svemu ovom je poznata i večna čovekova teskoba u životu koji ga kinji, muči, ograđujei pritešnjuje – isto kao što svoje sužnje zlostavlja Prokleta avlija.

Fra Petrova priča je sačuvala uspomenu na Ćamila, na čistotu njegovog zanosa i humanosti za koje su sposobni samo najbolji ljudi. Pričajući o Ćamilu. Fra Petar je ublažio mladićevo odsustvo. Ponovo predano suprodstavljajući svemu što je mogo da ukalja njegov plemeniti i čisti zanos.

 

Haim

Od Haima, Ćamilovog sugrađanina iz Smirne, fra Petar je saznao o Ćamilu i njegovoj porodici, o svemu što je predhodilo njegovom dolasku u Prokletu avliju. Haim pripoveda u trećem licu. O sebi malo govori. Najviše ga zanima Ćamilov život, a svedoči, takođe o fra Petru, kao i dvojici trgovaca iz Bugarske. I Haima progoni osećanje straha, ali je poreklo straha zagonetno. Zna se da je tom prekomernom strahu priča bila jedini lek. „Tužan je izgledao ceo, brižan i uplašen, ali njegova potreba za govorom bila je veća i jača od njegove nevolje i velikog straha“. I sam Haim nije ravnodušan prema svojoj neodoljivoj potrebi da priča o tuđim sudbinama. Pojedinost da Haim o sebi malo i uopšte ne govori, upućuje na pomisao da je Haimov strah manje uslovljen brigom nad svojom, već više nad opšte ljudskom sudbinom. I Haim je želeo nešto više, čudesno i izuzetno, u odnosu na ono što mu je objektivna stvarnost nudila. Haim se poistovećivao sa onima o kojima je pričao i zato je imao sposobnost da govori iz njih. Uživljavanje u njihov unutrašnji svet pružalo mu je čudesna saznanja koja je tako neodoljivo želeo da ispriča i da tako pomogne da te pojedinačne sudbine omoguće ostalim ljudima da se u nepredvidivim životnim virovima uspešnije snalaze. Pričajuči Haim živi i tuđe živote, otkriva i tuđe sudbine,svedoči. Ukleta duša koja se pričom i hrani i truje. On je umnožena Ćamilova drama.

„Glas mu je drhtao.To prisili fra Petra da podigne oči i da ga bolje pogleda. Haim je bio još mršaviji, uvek jedanko neobrijan, sa crvenim i suznim očima, kao da je dugo sedeo kraj nekog dimljivog ognjišta. Glava mu je lako podrhtavala a glas mu je bio piskav i prigušen“. To što je Haim bio Ćamilov sugrađanin iz Smirne, u kojoj se sve zna, moglo mu je omogućiti da sazna samo okosnicu Ćamilove sudbine. Prvu i potpunu istinu o Ćamilovom životnom udesu, Haim je sam intuitivno otkrio uživljavajući se u duhovni svet junaka svoje priče. Prazna mesta u priči Haim je sam popunio. U tome mu je pomogaopripovedački napon kome je u osnovi sposobnost poistovećivanja sa predmetom o kome se priča. Na početku svoje priče o Ćamilovoj sudbini, haim svog junaka izdvaja među zatvorenicima u avliji i pokazuje da ga visoko ceni. Sve do ćamilovog tragičnog kraja, reklo bi se da je Haim njegovom sudbinom ponajviše obuzet. Otuda je poticala i njegova stalna potreba da priča fra Petru, svom izabranom,zainteresovanom slušaocu.

Haim dobro poznaje i život i čoveka. Možda je upravo zato, od tolikog znanja, stalno uplašen i preterano oprezan. Ćamila više nema. Nad njegovim nestankom vije se Haimova priča koja bi da posvedoči o trenutku kada je plemeniti mladić tragično saznao surovost jednog pokreta, ali i svojoj opsesiji. Od Haima priču preuzima fra Petar i dodaje joj svoje duhovne boje. Ova priča kao dragocena relikvijaza dobro, čuva uspomenu na prijateljstvo sa nesrećnim mladićem.

Ćamil

Pisac je živo bio zainteresovan za sudbinu mlađeg sina Mehmeda Osvajača po imenu Džemo, koji je po očevoj smrti poražen u sukobu sa bratom oko prestola. Postao je igračka u rukama crkvenih i svetovnih vlasti hrišćanskog zapada. Zamišljeni biograf o nesrećnoj sudbini sultana Džema postaje u delu mladić iz Mirne po imenu Ćamil. Taj mladić, zbog neobične obuzenosti sudbinom nekadašnjeg pretedenta na presto, pobuđuje podozrenje vlasti, tada zatočenog brata. Ubrzo je dopao zatvora, gde ga je čekalo saslušanje s mučnim poniženjima koja takvu nepriliku prati. I sve je to prirodno motivisalo neočekivanu, prkosnu, sumanutu i psihološku tačnu izjavu mladića, dat kao odgovor na raspitivanje islednika, što je za njega bio Džem – sultan, odgovorio je „Ja sam to!“. Mladić se poistovetio sa nesrećnim sultanom Džemom, njegovom sudbinom, nepravdom koja mu je učinjena. O poistovećenosti sa onim o kojem se pripoveda pisac daje više primera. To su pričanja kojima nepovoljnici u zatvoru prekraćuju vreme. Naročito je znamenito u tom pogledu jedno mesto iz poslednjeg Ćamilovog poverljivog pričanja fra Petru. Opisujući Džemova preživljavanja prilikom pristizanja brodom u italijansku luku Čivitavekija, Ćamil je iznenada napustio govor u trećem licu i upotrebio zamenicu ja. Ćamilova sudbina ostala je nekokretizovana, nepoznanica, neizvesna, mistična, ali u svakom slučaju tragična. Govoreći o Ćamilu i njegovoj naučnoj strasti pisac je u nama pobudio saučestvovanje i razumevanje. Nakon Ćamilovog tragičnog nestanka pobuđena su osećanja teskobe i žaljenja. Ćamil je sanjar. Pod teretom neke surovosti života, predao se i izučavanju istorije nesrećnog sultana Džema. U Ćamilovom strasnompredavanju prašnjavim arhivskim spisima sako je jedna plemenita, poetska ljudska potreba da svoj duh stvaralački uposli.

Svaki pokušaj drugih hapšenika da čuju o čemu je mladić poverljivo šaputao fra Petru bio je osuđen na neuspeh. Haim i ne pokušava da priđe fra Petru dok ovaj sluša Ćamila i to je dokaz da Haim dobro poznaje junaka svoje priče. On se fra Petru pridružuje samo u Ćamilovom odsustvu, kad treba popuniti prikazane u mladićevoj priči i odgovoriti na fra Petrova pitanja.

U petoj glavi romana preneta je sažeta okosnica Ćamilove priče o Džemu.

Gotovo tokom istorijskog dokumenta kazana je Džemova povest. „Mnogo duže i življe,i drugačije, i sa drugim smislom govoreno bilo je ono što je fra Petar čuo od svog novog prijatelja“ – ističe pripovedač romana. Ćamil je uživevši se u Džemovu sudbinu postao pesnik.Dočaran je tako put mladićevog stvaralačkog nadahnuća koje je od suvoparnih istoriskih činjnjenica stvorilo poeziju. Nameće se pitanje zašto se Ćamil, između svojih predmeta proučavanja, tako duboko i trajno vezao baš za sudbinu nesrećnog sultana Džema. Možda je odgovor i u tome da su se oba našla u procepu između dva sveta „između dva strašna sveta osuđena na večiti rat u hiljadu oblika“. Ta dva sveta nisu samo hrišćani i nehrišćani. Dva sveta u dvojici Ćamilovih sunarodnika, kadiji i izmirskom valiji. Oni su na sasvim suprotan način videli i ocenili Ćamilovu strasnu predanost naciji. Dok je kadija u Ćamilovoj obuzetosti naukom video jedan plemeniti napor koji je možda i prešao granice uobičajenog i normalnog valijana kratkovida sebičnost odvešće mladića u Prokletu avliju gde će mu se zamesti trag. I pored svih upornih i plemenitih nastojanja, kadija je nemoćan pred valijom spremnim na zlo. U Prokletoj avliji u koju je bez krivice doveden i okrutno saslušavan zbog onog o čemu po svom najdubljem uverenju nikom nije trebalo odgovoriti, Ćamil je mogao življe i snažnije nego ranije osetiti Džemovu i svoju tragiku i nemoć u procepu između dva nepomirljiva sveta. Od trenutka kad je započeo priču o Džemu, Ćamil nije više pričao ni o čemu drugom. Kao i ostali pripovedači u avliji, opsednut je neodoljivom potrebom da svoju priču ispriča i to što pre. Ćamil je započeo priču o Džemu tek u drugom susretu sa fra Petrom, kada su ga nakon prvih saslušavanja, počeli ponovo puštati u dvorište. Ono šzo nije rekao islednicima, što im nije mogao objasniti i da je hteo, Ćamil je ispričao fra Petru. U Ćamila su se uselili nesigurnost i strah. Zato on žuri da svoju priču ispriča „ kao da se radi o nečem što treba da bude kazano što pre, još ovog trena , jer već sutra može biti dockan“.

Ćamil se ne boji za sebe već samo za svoju priču i žuri da je ispričau izvornom obliku, da bi je tako zaštitio od duhovno ograničenih tumača. Predajući se strasno svojoj priči, Ćamil o nesuđenom Džemu priča „kao da se ispoveda“. U svoju priču unosi i ono što nigde nije mogao saznati i u koje je mogao proniknuti samo uživljavajući se u unutrašnji svet svoga junaka. Džemovi gnevi monolozi u zatočenju i samoći izgovoreni su „ ne Ćamilovim nego drugim glasom“, a Džemove stihove recitovao je kao svoje. Bas priča u drugom, Haim u trećem, a Ćamil se od njih razlikuje i po tome što i u toku pričanja prelazi na prvo lice. To Ćamilovo ja znak je potpunog poistovećivanja sa junakom svoje priče, Džemom. Priča koju je Ćamil ispričao fra Petru, priprema je za osudni trenitak u zatvorskoj ćeliji. Džem je progovorio iz Ćamila. Svoju nesreću Ćamil je pročitao u istorijskim i drugim svedočenjima o Džemu i ugradio u svoju priču o sultanu. Ćamil je mogao da nasluti i razume Džemovu želju za bekstvom, potrebu za nekom drugim svetom „ u kome se može živeti kao slobodan i bezimen čovekm među slobodnim i bezimenim ljudima“, jer je i sam za takvim svetom tragao. Islednici su u njegovoj strasnoj predanosti nauci videli ciljeve na koje on nikada nije ni pomislio.